Damir Karakaš je rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskojm a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržavao sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Objavio je knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi, zbirke priča Kino Lika i Pukovnik Beethoven, romane Kombetari, Kako sam ušao u Europu, Sjajno mjesto za nesreću, Blue Moon, Sjećanje šume, Proslava i Okretište. Djela su mu prevedena na desetak jezika, nagrađivan je u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi u Zagrebu.

Na Balkanu je uvriježeno mišljenje da dobra umjetnost nastaje iz traume i žala za prošlim, boljim vremenom. Je li to nepisano pravilo ili ventil kroz koji kanališemo vlastite traume, pa ako hoćeš i nezadovoljstvo? Ovdje je nekako sjebano biti sjeban, pa onda svemu tome treba dodati i šačicu glamura.

Iskreno, da sam mislio što tko o meni misli, već bih se objesio na prvo drvo. Pišem, želim ispuniti svoju sudbinu pisca, želim pisati što bolje.

Rijetko ko tvoje knjige čita u feminističkom ključu, iako tvoji likovi dolaze iz patrijarhalnog okruženja koje ih je oblikovalo i njihove osobine i postupci jesu svojevrsna kritika patrijarhata. Zašto je to tako? Postoji li muško i žensko pismo?

To možda i nije pitanje za mene, ali dozvoljam da moje knjige svatko čita na svoj način, što mi drugo preostaje. A istina, živimo u muškom društvu, svoje tri kćeri odgajam da budu hrabre, da se bore za svoja prava, ako muškarac neće da pere školjku da mu stave glavu u školjku i malo mu operu kosu. Šalim se, ali ne baš skroz. A što se tiče muškog i ženskog pisma, postoji samo dobra i loša literatura.

Često kritikuješ mlade književnice i književnike da malo čitaju, jer ne stignu od pisanije vlastitog. Zašto je to tako, budući da bavljenje umjetnošću i izdavanje knjiga na našim prostorima ne priskrbljava neke posebne benefite? Šta tebe tjera na toliku disciplinu i ustrajnost kada su čitanje i pisanje u pitanju? Ima li tu pomalo mazohizma, ili se držiš one Puškinove da je i trud talenat?

Pa možda zato jer je valjda pisanje najjeftinije, za sviranje moraš imati neki instrument, za slikanje kist, boje, štafelaj, a ako imaš malo hartije i plajvaz, ili laptop odmah si pisac. Ima stvarno sjajnih mladih pisaca, evo obratite pažnju na Suzanu Džuver iz Novog Sada, kakvu poeziju piše, a ima samo dvadeset i pet godina. Ima i onih drugih, koji samo pišu, šalju, čekaju ujutro u pet u liftu da vam daju svoje genijalne radove, a ništa ne čitaju, onda se ljute kad im kažete da ne forsiraju, da ne žure s objavljivanjem, da puno čitaju. A istina, ja puno radim, fanatičan sam, ali ako danima tražite neku riječ, a mora biti baš ta riječ, onda vam se na polici neka knjiga sama otvori i kaže vam baš tu riječ.

Kad vratiš film unatrag, Lika, Bordo, Pariz, Zagreb, Split… ulični svirač, karikaturista, novinar, književnik… šta je ono u čemu si se najkomfornije osjećao? Čemu se najčešće vraćaš u snovima i mislima? Hoće li Zagreb jednom postati premalo izazovan, ili si prosto harmoniku okačio o klin?

Imao sam te neka talente, crtao sam, još u srednjoj objavljivao sam karikature i ilustracije u poznatim novinama u Jugoslaviji, dao i neke intervjue, a tada nije kao sada bilo lako doći u novine. Svirao sam harmoniku, pisao, ali talenti su zajebani, ako ih ne realiziraš mogu se okrenuti protiv tebe i uništiti te, ja sam sve to na neki način ujedinio u pisanje. Osim toga, uvijek postoji opasnost da mi kad sviram harmoniku netko kaže, bolje da sviraš nego pišeš, haha.

Koliko si iz Francuske sa sobom donio discipline i mangupluka, ili je to ništa za jednog ličkog fakina, koji je svirao ispred Bowiea, telefonirao Kiša…?

Bio sam godinu dana u Bordeauxu, oko šest godina u Parizu, sve to mi je jako pomoglo da se na neki način izbalansiram, posložim bolje u glavi, jer Pariz je svijet u malenome, kada po njemu napraviš krug, kao da si obišao cijeli svijet. Bio sam igrom slučaja i po drugim gradovima, London, Peking, Kairo, ali Pariz mi je najbolje legao, a uvijek kad bih dolazio u Zagreb, već bih u avionu iznad aerodroma vidio dosadu u zraku. Bio sam u Parizu u zatvoru, ali kako kaže velika kiparica Marija Ujević, muškarac za života mora riješiti dvije stvari, napraviti kuću i provesti neko vrijeme u zatvoru. Tako da mi ostaje još da napravim kuću, što mi je teško zamisliti i u najluđim snovima.

Prva knjiga koju si sam izdao bila je Bosanci su dobri ljudi, čije ime dijeli i hit Nedeljka Bilkića iz 1980. godine. Radio si kao reporter u ratnoj Bosni i Hercegovini. Po čemu najviše pamtiš to razdoblje puno straha i proturječnosti, kakva je i omotnica knjige?

Bio sam se prvi put razvodio, pa sam bauljao po Bosni i svađao se sa ženom, tražio po cesti telefonske govornice, ulazio u opasna područja, ali kad hoćeš da te netko ubije, neće nitko. Jednom sam u Bugojnu ušao u neku staju, onako s fotoaparatom, i iz bačve su se digla dva klinca, Roma, mislili su da mi je možda u rukama oružje, a nisu znali kojoj strani pripadam, pa su da me zbune digli jedan dva prsta, drugi tri, tako je nastala i naslovnica te knjige putopisa.

Šta je za tebe Sedma republika?

Pa u svakom slučaju duhovni i kulturni prostor koji se raspao zajedno s državom. Da, to je bilo neko drugo vrijeme, za koje čak i neke ustaše u Lici kažu da je bilo bolje.

Vanja Šunjić, Prometej.ba

Prometej.ba