Osaćanski neimari iako su izgradili na hiljade drvenih kuća u Bosni i Srbiji, na stotine crkava brvnara, a kasnije i džamija ostali su anonimni i o njima se, izuzev rijetkih primjera i zapisa na tavanicama tremova i vratima hramova vrlo malo zna.

O majstorima Osaćanima i njihovim tvorevinama od drveta pisao je istoričar umjetnosti iz Užica Dragiša Milosavljević u knjizi „Osaćanski neimari“ u kojoj je, kao niko do sada, rasvijetlio život i djelo skoro bezimenih neimara koji su dali pečat građevinarstvu prošlih vijekova.

– Fenomen osaćanskog graditeljstva se može sažeti u misao da su oni stavili graditeljstvo u vrh piramide, a ostala zanimanja su im bila manje važna. Biti zemljoradnik u Osatu ili stočar bilo je u drugom i trećem planu, ali biti majstor, to je bilo nešto drugo. Tamo su se rađali majstori, tamo su svi bili majstori – kaže Dragiša Milosavljević.

On priča da je ta „invazija“ graditelja u Srbiju bila tolika da je 1833. godine jedan turski carinik zapisao da je te godine Drinu prešlo 700 neimara po imenu Jovan. Može se samo pretpostaviti koliko ih je bilo sa drugim imenima.

Milosavljević tvrdi da je najoriginalnija forma narodnog graditeljstva u Istočnoj Bosni i Zapadnoj Srbiji, ali i u Crnoj Gori i na Kosovu bila brvnara osaćanka.

– Osaćanka se sastoji od dva dijela – kuće i sobe. Kuća je mjesto gdje gori vatra, gdje se kuva i objeduje i gdje se obavljaju i drugi poslovi i ona je najvažniji prostor višečlane patrijarhalne zajednice. Soba je namijenjena za svečanosti i boravak čeljadi zimi – kaže Milosavljević.

On objašnjava da je tavanica sobe pokrivena šašovcima, a ispod nje se obavezno nalazio podrum pa je zbog toga pravljena na nagibnoj strani. Osaćanke su građene od borovog i hrastovog drveta, krov je uvijek bio šindra, prozori mali i u unutrašnjosti nikad nije bilo dovoljno svijetla.

– Veoma funkcionalan i dekorativni element na krovu kuće bio je – kapić ili vrh dimnjaka. On se završavao drvenim kopljem ili krstom na kome je bilo po nekoliko dekorativnih jabuka – dodaje Milosavljević.

Majstori iz Osata su bili kao mravi. Oni su, poslije čestih buna i ratova, kad je drvene kuće proždirao plamen, dolazili na zgarišta i pravili nove i još ljepše građevine.

– Osaćanski neimari bili su i graditelji i stvaraoci. Služeći se jednostavnim primitivnim alatom ostavljali su iza sebe čudesne forme za koje je teško povjerovati da su djela njihovih ruku. Neimar je sjekirom i keserom tesao grede i brvna, užebljavao otvore, sjekao šindru i klis. Koristili su testere, prosjeke, bradve, vaser vage, čekić za tesanje kamena, perdašice, razna dleta i rendiće – ispričao je  Milosavljević.

U vrijeme procvata osaćanskog neimarstva njihove kuće u Istočnoj Bosni imale su i po 30 i više članova. Odlazak majstora preko Drine u zaradu u Srbiju bila je prava svetkovina u selu. Na put se kretalo u nedjelju, kod majstora se okupljalo čitavo selo, pilo se, jelo i pjevalo.

Izvor: Glas Srpske