Pišući hroniku mosta na Žepi Ivo Andrić je pričom pronikao u unutrašnje svijetove dva junaka – bosanskoga vezira i italijanskoga neimara. Vezir je ophrvan bolnim iskustvom i dugom tamnicom a željan je da ostavi spomenik vredniji od sebe samoga. Italijanski neimar gradi most ali nema problema u razumijevanju svijeta već umjetnost vidi kao put do mira i samoaktualizaciju samog čovjeka.

Zaključujući da je ovaj svijet jedno mjesto puno bola a da ljudi jedne druge povrijeđuju te da je smrt jedina izvjesna, vezir dolazi na ideju da u natpis na kamenom mostu upiše, pored imena zadužbinara, i misao „u ćutanju je sigurnost“. To je bila vezirova misao na koju je došao poslije dugih i teških dana u tamnici u koju je dopao jer je govorio ono što je i mislio.

Pošto je italijanski neimar napustio velelepnu građevinu, netom završenu, otputovao je kući, ali je u putu umro. Vezir je dugo razmišljao te je odlučio da ne ispiše zamišljeni natpis na mostu jer je shvatio da je sam most zadužbina vrednija od samog zadužbinara, te da će narod kad tad saznati ko je most sazidao, te da će takva priča biti i jača i smislenija.

Andrićeva aktuelizacija misli o ćutanju u neslobodnom svijetu nije usamljena, naprotiv i danas ona otvara brojna pitanja o ćutanju čovjeka u teškim vremenim i okolnostima. Svojom poukom ova preljepa pripovjetka nas opominje i ukazuje na vezirovo razmišljanje o tome da moramo dobro porazmisliti trebamo li, koliko, kada i kako govoriti u teškim vremenima.

Šta vi mislite o tome?