Pjesma Pola Verlena „Pjesnička umjetnost“ predstavlja manifest simbolizma, pravca moderne poezije koji se razvija u drugoj polovini 20. vijeka. U ovoj pjesmi Verlen iznosi način stvaranja pjesme.

Verlenova „Pjesnička umjetnost“ ispjevana je u zatvoru Monsa, aprila mjeseca 1874. a objavljena je u žurnalu Paris-Moderne 10. novembra 1892. godine. Postala je slavna, ali veoma brzo i prihvaćena, klasifikovana, poznata i uz divljenje citirana. Pjesma je nastala 24. aprila, kada je zaprepašćeni Verlen saznao izrečenu presudu, gdje je njegova žena tražila razdvajanje i podjelu imovine – od tada je pao u veliku depresiju.

Verlen uveliko tamnuje, psihički on kao da je na pučini mora, već daleko, htio ne htio, od Remboa, koji je otišao ka drugim podnebljima na svojim „đonovima od vjetra“. Napušten od prijatelja hranjen sanjarenjem o širinama i čitanjem Šekspira, on sam sebi pjeva pjesmu o čistoj poeziji, bez ičega, i o slobodnoj poeziji, jer je zatvorenik.
U pjesmi se prepoznaju, stihovi od devet slogova, u ritmu četiri plus pet, „devetosložni“ stihovi, kako ih je Verlen nazvao svojim jezikom. Insistira na muzikalnosti, te stvara vezu između pjesme i čitaoca, riječi nisu statue koje treba posmatrati, one treba da dodiruju određenu dubinu, a to se postiže uprvo muzikom (koja daje živost).

Kao najdominantniji zahtjev Verlen ističe „Muzika pre i iznad svega“ jer muzikalnost je osnovno obilježje njegovog pjevanja. Insistira na spoju nespojivog, na biranju običnih riječi „riječi bez sjaja“, riječi koje „od prezira žive“ i čiji će smisao u pjesmi dobiti posebno značenje, onda kada se spoji nejasno sa jasnim.

Ova pjesma predstavlja na neki način i napad na paransovsku književnost (koja se zalaže da poezija bude hladna, oslobođena osjećajnosti i pjesnikove subjektivnosti) koja je dosta usredsređena na formu, izgled, ukrašavanje. Verlen želi da oslobodi poeziju svih zakona da red zamjeni bezvlašćem.

Zorana Štrbac