Bundestag je usvojio zakone koji migrantima olakšavaju regulisanje boravka. Svi koji su integrirani, mogu nakon 5 god. dobiti trajno pravo boravka. Izbjeglice iz bivše Jugoslavije su o ovakvom zakonu mogle samo sanjati.

Hedija Krdžić je jedna od onih nesrećnica koje su u Srebrenici izgubile svoje najmilije. Njen muž i otac njene tada šestomjesečne kćerke Emine je ubijen. Tri mjeseca poslije pada srebreničke enklave Hedija, teško traumatizirana, uspijeva doći u Berlin kod svekra i svekrve. Školovanoj medicinskoj sestri nadležna uprava Senata nakon šest mjeseci nalaže da se vrati u BiH, jer je, navodi se u obrazloženju, potpisivanjem Daytonskog sporazuma rat završen. Uz pomoć savjetovovališta za traumatizirane osobe u tadašnjem Centru za Jugoistočnu Evropu uspijeva odgoditi prisilni izgon, počinje terapiju, odlazi na časove njemačkog jezika. To je bio početak njene borbe za ostanak u Njemačkoj.

„Prvo sam išla na besplatnu nastavu na ovdašnje ‚narodne univerzitete‘, a onda sam sama sebi plaćala privatnu školu za strane jezike da bih što prije naučila njemački. Svakih šest mjeseci sam išla u berlinsku policiju i službu za strance i produžavala „Duldung“ (vrsta boravka koja znači trpljenje odnosno odgađanje prisilnog povratka odnosno izgona). Učila sam jezik u nadi da ću dobiti posao kao medicinska sestra i svom djetetu omogućiti nekav normalniji život od onog koji sam ja imala“, priča Hedija Krdžić za DW.

Cijeli tekst na linku ovdje…