Ovo je dirljiva i istinita priča koja mjesecima privlači čitaoce i pratioce društvenih mreža širom svijeta. Junaci ove dirljive storije su musliman Muhamed i hrišćanin Samir koji su živjeli krajem 19. stoljeća u Damasku u Siriji u otomansko doba. Muhamed je bio slijep od rođenja a Samir je bolovao od paralize. Muhamed se nije mogao samostalno kretati jer nije vidio a Samir jer nije mogao.

Bez svjetlosti Samirovih očiju, Muhamed nije imao načina da sam obiđe lavirintske ulice drevnog Damaska, dok paralizirani Samir nije mogao nikuda bez Muhamedovih nogu. Jedno je zavisilo od drugog: njihovo izuzetno prijateljstvo ih je doslovno upotpunilo. Munamed bi na leđima nosio svojega prijatelja koji mu je, iako nesposoban da se kreće, govorio kuda da se kreće. Svaki od njih dvojice je zavisio od onog drugog da bi preživeo. Njihovo izuzetno prijateljstvo ih je doslovno upotpunilo.

Legenda o paraliziranom hrišćaninu i slijepom muslimanu kaže da su njih dvojica bili siročad, da su dijelili isti siromašni stan i da su uvijek živjeli zajedno.

Kada je Samir umro, Muhamed je navodno plakao sedam dana jer je izgubio svoju drugu polovinu.

Paralizirani kršćanin i slijepi musliman ovjekovečeni su na fotografiji koju je 1889. godine snimio fotograf Tancrède Dumas (1830-1905), koji je rođen u Italiji a fotografija se danas nalazi u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu. Pored ove fotografije (istaknuta fotografija ovog članka) postoji i litografija koja je urađena po uzoru na ovu fotografiju i legendu i dva prijatelja.

Priča o dva prijatelja iz drevnog Damaska treba da bude inspiracija i motiv svim ljudima širom svijeta koji imaju ma kakve probleme ili tegobe. Ma koliko da smo u nedostatku, problemima ili teškoćama uvijek se sjetimo da ima još neko ko ima iste takve ili slične ili veče probleme. Učinimo da zajedno rješavamo svoje i zajedničke probleme jer, konačno, život je zajedno i lakši i ljepši i moguć.